Picerija Parma
Nakon dugo vremena upoznala sam Danijelu i Ninu u Pizzeriji Parma. Ovo mjesto je institucija, a ne samo još jedna picerija. Ovo je najstarija picerija u Ljubljani, Sloveniji i bivšoj Jugoslaviji (Kora bar je možda bio i prije). Svoja vrata otvorio je davne 1973/4. godine na južnom kraju Maxi pasaža u vlasništvu hotela Ilirija. U skoro pola vjeka promenilo se mnogo vlasnika. Vlasnik Jure Kadunc ovdje je posljednje dvije decenije. Možete sjediti iza barske stolice ili iza nekoliko stolova unutra. S druge strane stepenica je naknadno dograđen vrt (djelomično zatvoren). U početku je bio popularan kao novitet u gradu, kasnije je bio prostor za studente, a danas je mjesto nostalgije.
Pica je old school, mala – 22 cm u prečniku, sa deblim tesjtom i puno preljeva. Daleko od onoga što bismo danas smatrali dobrom pizzom. Tamo još uvijek koriste staru električnu pećnicu Akrilux Cerovac Koper i pizza je unutra 4,5 minuta. Ako pogledate meni, tu su imena sa konotacijama poput Tito, Tomos 4, tj. cankar, stm, rc elan, veliki oder, Edward, ios, f. prešeren, g. verdi. Tipična nraućba bi bila Ilirija sa (sir, šunka, pečurke sa jajetom). Obavezno piće je sok od borovnice iz automata, zaista sladak.
Da se vratimo na našu posljednju posjetu. Naručio sam Meksiko 68/86, nazvan po Olimpijskim igrama i Svjetskom kupu u ovoj zemlji (mocarela, ćureća šunka, svježa paprika, kukuruz, nacho sir, feferoni) a cure su se prepustile Iosu (mocarela, sušeni paradajz, bocconi mocarela , genovese pesto, djevičansko maslinovo ulje, pinjoli) – jedna je bio prepečena, a pinjola je bilo u izobilju. Iako mala, bilo je dovoljno da se najedemo, sa ukusom uspomena. Račun za sve je bio 30€.
