Trans-Sibirska željeznica 2004

Na našem putovanju Balkanom s Naglom i Mikijem 2000. godine, rekli smo da bi nam sljedeće odredište trebalo biti Moskva ili još bolje, da idemo iz Moskve u Peking sa trans-sibirskom željeznicom. Zaboravili smo na to nekoliko godina. Ali nekako je zaživila za mene i Naglu. Kupili smo avionske karte iz Beča do Moskve, dobili rusku i kinesku vizu i krenuli smo na put.

Rusija

Saša i Igor doveli su nas do aerodroma u Beču (400 km). Popili smo možda nekoliko viskija previše i zamalo smo propustili let. S Aeroflotom smo sletjeli na aerodrom Šeremetjevo (1700 km). Nakon postupka migracije, otišli smo u mjenjačnicu. Gospođa nam je dala više novca nego što smo očekivali. Autobusom smo krenuli do grada, a kasnije metroom (prelijepe stanice) do željezničke stanice Yaroslavskaya. Tamo smo uspjeli kupiti dvije karte za Irkutsk (4500 km). Na željezničkoj stanici u Ljubljani nisu nam htjeli prodati karte, jer su u Rusiji upola jeftinije. Dok smo imali vremena da prošetamo, otišli smo do Crvenog trga, posetili katedralu svetog Bazilija, popili pivo u GUM-u. U Lenjinovom mauzoleju i Kremlju bila je velika gužva pa smo odlučili da jih preskočimo. Ubrzo je došlo vrijeme da se vratimo na stanicu Yaroslavskaya i ukrcamo na vlak.

Imamo kupe sa 4 kreveta, a nas je bilo samo nas dvoje. Dobijemo i nešto posteljine. Ovo je bio naš dom narednih 5 dana. Za spremište smo koristili gornje krevete. Uz prozor se nalazio mali stol. Svaki je vagon imao toalet s jedne strane i upraviteljicu s druge. Možete dobiti toplu vodu od nje za supu, čaj ili rezance, ako jih ponesete sa sobom. Ali još važnije od toga je bila prodaja limenki piva Baltika. Nepotrebno je reći da joj je ponestalo zaliha i moralo jih je ponovo popuniti. Sa sobom smo ponijeli hranu koja nije izdržala cijelo putovanje. Na stanicama na kojima smo dugo stajali, otrčali bi da nešto kupimo. Postojao je i vagon za hranu, ali nikad nismo stigli do njega. Dakle, osim ispijanja piva i gledanja kroz prozor, nije se imalo šta raditi.

Pejzaž je bio prilično dosadan, uglavnom ravnica s travom ili pokoja šuma. S vremena na vrijeme pojavio bi se neki sivi grad.

Jedno groblje je bilo najbojnije što smo vidjeli. Imali smo križaljku i pisali odgovore u ćirilici. Bilo je zanimljivo i upoznavanje ljudi. Vova je bio vojnik koji je išao kući.

Prodavač novina je bio njem i rekao nam je da je Grčka pobijedila na europskom nogometnom prvenstvu, ali mi mu nismo vjerovali. Nemac je išao na jezero Baikal jer su njegovi roditelji zarobljeni tokom Drugog svjetskog rata i tamo je rođen. Ali najvažniji je bio Morel, momak iz Izraela s kojim smo nastavili putovati nekoliko dana. Brzo smo se povezali s njim. Čak nam je dao i konzervu ribe. Ali kad smo ju otvorili, smrad je bio tako užasan da smo ju izbacili kroz prozor.
Po dolasku u Irkutsk, pridružili smo se Morelu i uzeli taksi do hotela. Vozač nas je odveo do najskupljeg i naplatio nam previše. Na recepciji smo vidjeli cijenu koja je bila 50 $ po osobi po noći. Preskupo za nas. Pa smo ostavili tamo svoje torbe i krenuli u potragu za povoljnijim rješenjem. Otkrili smo da u jednoj turističkoj agenciji gotovo da se engleski govorio. Pitali smo za hotel za cijena oko 15 $. Napisali su na papiru Aeroport hotel na ćirilici. Vratili smo se po torbi i uzeli taksi.

Vozaču je trebalo malo vremena da pronađe ‘hotel’. Recepcija je bila iza rešetaka, malter se u sobi gulio sa zidova.

Za ispiranje toaleta u zajedničkoj kupaonici povukli ste radio kabl. Ali barem je cijena bila u redu, 12 USD za sva tri. Tamo su živjeli neki ljudi, perujući stvari u kupatilu. Ostali su iznajmljivali sobu po satu. U cijelom je hotelu bio samo jedan tuš, hladna voda, ne čist i morali ste platiti nešto sitno da biste dobili ključ. Ali nakon gotovo nedelju dana bez tuširanja u ljetno doba, nismo oklijevali. Onda smo jeli u kineskom restoranu. Svi osvježeni izašli smo u najbliži kiosk / bar na pivo, sve dok nas nisu otpratili do naše sobe, jednog po jednog.

Sutradan smo obišli grad i dobili vizu za Mongoliju. Bilo je zanimljivo kako smo drugačije tretirani. Za državljane Izraela viza nije potrebna. Za Sloveniju je bilo 25 $, ali jer nam je bila potrebna brza viza, bila je dvostruka cijena, 50 $. Njemački par imao je dvostruko veću cijenu. Tip iz SAD-a morao je doći sutradan.

Popili smo piće s njemačkim parom koji je iz Evrope stigao svojim autodomom i planirali su da ostanu na jezeru preko zime. Planirao je da piški i led pogodi o zemlju. Takođe, nekoliko ideja kako da se to postigne. Pojeli smo neku lošu pizzu.

Uveče smo otišli u zabavni park. Morel je upucao 10 balona i osvojio medvjedića. Isprobali smo vožnju čudnim karuselom bez zaštite. U diskoteci na otvorenom upoznali smo 2 ruske djevojke. Kasnije smo otišli u njihov dom. Popilo se puno votke.

Sljedećeg jutra Morel je krenuo svojim putem i ostavio nam doručak. Kad smo uspjeli spakirati autobusom smo otišli do Listvijanke. Nakon obilaska jezera Baikal potražili smo smještaj.

Djelili smo sobu sa španskim parom. Tuširanje je bilo u sauni sa kantom vode. Nagla nije dobro spavao. Zaboravili smo tamo film iz fotoaparata (slike Moskve).

Mongolija

Bilo je vrijeme za odlazak u Mongoliju. Nakon autobusa za Irkutsk, opet je došlo vrijeme za vlak koji je trajao skoro 1 dan. Većinu vremena izgubili smo na granici, najmanje 4 sata. Provjera putovnice, vojnici provjeravaju torbe, čekanje vani. Kupio sam nešto lokalne valute s lošim tečajem samo za početak.

U Ulan Baatar stigli smo rano ujutro. Na stanici smo zatekli gazdu Ganu.

S njim smo se preselili u predgrađe gdje smo dobili 2 kreveta u njegovoj kući.

Gana je spavao vani u šatoru sa porodicom.

Na putu do tamo smo pojeli goveđu supu. Kupili smo aranžman u dolinu kornjače.

Takođe, prošetali smo gradom. Glavna atrakcija bio bi trg Sukhbaatar.

Posjetili smo Nacionalni istorijski muzej. Tamo smo sreli grupu od 15 Slovenaca.
Sljedećeg jutra otišli smo tamo automobilom koji je s desne strane imao volan. Neki dijelovi ceste su bili toliko loši da smo se vozili pored samog puta.

Na putu smo se zaustavili pored kamene kornjače. Bili smo kod porodice koja je imala nekoliko šatora (ger / yurt).

Tokom dana bili smo u jednom od njih. Dobijemo času kobiljskog mlijeka, otpio sam gutljaj i Nagla popio cijelu zdjelu. Tokom šetnje on trči do toaleta.

Ponoći spavali smo u našem malom šatoru, noge su mi bile napolju. Isprala ih je kiša. Ujutro su nas probudile krave koje su žvakale travu pored glave.

Sutradan smo jahali konje sat ili dva. Ti su konji bili mali i prilično sam visok i težak, pa sam dobio i najvećeg. Ali imao je ranu na vratu.

Nakon pola sata sporog kretanja neki su ga insekti ugrizli za ranu i on je počeo galopirati. Trebalo je nekih 30 sekundi da nas vodič uhvati i zaustavi konja. To mi je ostavilo zastrašujuće sjećanje na moje prvo jahanje na konju. Po povratku smo imali problema u komunikaciji, pa smo nacrtali sat kada ćemo jesti i slično.

Po povratku u Ulan Bataar bio je početak državnog praznika Nadaam, tako da smo odlučili ostati duže u Mongoliji.

Išli smo na stadion gledati proslavu, izgledalo je neorganizirano, čak i pomalo smiješno. Izgubili su neke balone. Djeca koja žive na ulici ukrala su ruksak od djevojki koje su sjedile pored nas.

Nagla je upoznala jednu lokalnu djevojku i otišli su u kino. Takođe, Morel je bio tu pa smo se ponovo sreli. Formirala se jedna lijepa grupa koja se družila, Nicolasu i Sylviji iz Francuske / Belgije i Ronu (momak koji je posjetio gotovo sve zemlje svijeta) iz SAD-a. Nakon toga smo zajedno večerali i zabavili se.

Sljedeči dan otišli smo na konjsku trku izvan grada u kombiju gdje se je skučilo 14 ljudi. Konji bi trčali po praznom polju, bez ikakvih oznaka.

Po dolasku u cilj svi bi otrčali do konja i obrisali njegovu pobjedonosni znoj? Jeli smo u grčkom restoranu, tamo su imali dobar tzatziki.

Ponovo smo boravili kod Gane. Pozvao je samo nas dvoje u svoj šator od 10 ljudi koji žive u njegovoj kući. Sjeli smo tamo pijući votku i jeli smo nešto masno? U međuvremenu, jedan francuski momak došao je da kaže kako je slab. Gana mu je dao votku i otpremio ga.

Nakon 3 ponavljanja, Gana je shvatio da je ozbiljno i odveo ga u bolnicu. Dok je jahao konje u mongolskoj divljini, taj je tip dobio sunčanicu, ali ubrzo je bio u redu. Inače, bilo je vrlo popularno među turistima koje sretosmo da bi kupili konja za 100 $, jahali ga 1 mjesec, a zatim ga prodali za 50 $.

Kina

Pošto što smo proveli mnogo vremena u Mongoliji imali smo mogućnost ići vlakom do Pekinga i direktno ići na avion. Ili letjeti tamo i provesti dva dana u Pekingu. Pa smo odlučili da preletimo ovaj dio putovanja. Razlika u cijeni sa vlakom nije bila toliko velika. Kupili smo kartu u Korejskoj avio kompaniji.

Taksijem smo se preselili do aerodroma. Mali aerodrom je bio lijepo mjesto za čekanje. Tamo smo potrošili nešto novca kupujući suvenire. Nagla kupi vosku ali se razbije u rusaku. Let je bio lep. Iz prozora smo mogli vidjeti pustinju Gobi.

Po dolasku dijelili smo prijevoz do grada. Otišli smo u hostel sa klima uređajem i vrućom vodom. Dok sam se tuširao, vidio sam žohara, ali nije me bilo briga i ostao sam tamo bar pola sata. U hostelu je jedan momak sa rikšom bio sretan što ga je jedan turista vozio naokolo i radio trikove dok nije pao. Jeli smo na ulici.

Sutradan smo otišli na Trg Tianmen i zgrade okolo, parlament, mauzolej i naravno Zabranjeni grad.

Imao je velike ceremonijalne zgrade, ali i puno praznog prostora.

Bilo je puno turista, ali uglavnom domaćih, i htjeli su se fotografirati sa mnom, jer sam vjerovatno bio najviši.

Česta prevara bila je da nekoliko djece priđe i vježba engleski jezik sa vama. Zatim vas pozivaju u prodavnicu njihovih majstora. U jednom sam sestri kupio sliku na svili, a u drugoj Nagla kupio kaligrafski napis Idiot.
 
Jeli smo u KFC-u (koji se nalazi na svakom ćosku). Izgledalo je kao da je to neka vrsta finog provoda za domače.

Sljedećeg dana smo otišli u Badaling da vidimo Kineski zid. Impresivno je vidjeti gdje su ga sagradili i koliko je dugo trajalo. I na kraju, to nije pomoglo.

Kasnije smo otišli na neku tržnicu da kupimo suvenire. Naš način dogovaranja cijene bio je džepni kalkulator. Tamo bismo pisali cijenu dok se ne dogovorimo. Da bismo imali upute za taksi, otišli bismo u prvi hotel i pitali na recepciji da napiše lokaciju na koju želimo ići.

Odveli smo rikšu na Donghuamen noćnu pijacu.

Pojeli smo tamo neke čudne stvari.

Mislim da smo tamo pojeli skakavac, škorpion, zmiju, ribu i vevericu? Neki su tamo povraćali.
Bilo je vrijeme za povratak. Na aerodromu smo potrošili sve Juane (staklena panda), ali trebalo nam je dodatan novac za izlazni porez, tako da smo morali opet mijenjati novac.

Mi smo tamo jeli tipičnu kinesku hranu. Prvo smo sletjeli u Moskvu i nekoliko sati kasnije otišli smo u Beč. Tamo nas je Naglain otac pokupio i odvezao u Ljubljanu.