55 sati do Bosne i nazad

U ovo doba korone i za vrijeme praznika, doći u Bosnu i vratiti se za 2 dana bio je podvig. Međutim, ovo nije bio dopust već viša sila. Slijedi opis rute. Sve u svemu, trajalo je 55 sati, od čega sam 26 sati proveo u autu. Ovo se lako nosi s 24 sata do Istanbula, 18 sati do Londona ili 36 sati autobusom od Mauritanije do Malija.

Četvrtak

Dobijam poziv u četvrtak u 15 sati. Sutra je dženaza. U Zenici. Potrebno je preraditi tužnu vijest. Dogovaram odmor sa svojim nadređenima. Odlazim s posla nešto ranije. Jedem nešto kod kuće i želim se odmoriti. Prva ideja je ići s Twingom sam. Prijavljuje se nekoliko putnika. Sestra mi posuđuje svoj automobil, Dacia Logan, 7 sjedala, bez klime, s koferom na krovu. Sada je potrebno koordinirati preostalih 6 putnika, ko ide, gdje ih pokupim. Naravno, nema ništa od odmora. Krečem u 22 sata od kuće. U Grosuplju punim gorivo za 60 EUR. Put do granice je bez većih posebnosti. Očekuje se da će granica biti problem, ali mnogo je gore nego što sam očekivao. Ne mogu ići na mali granični prijelaz jer nisu svi putnici iz šengenskog područja. Nešto poslije 23 sata stajemo u red i čekamo. Krećemo se vrlo sporo ili nikako. Automobili pokušavaju proći kroz benzinsku pumpu, što usporava kretanje. Jedan putnik ne može izdržati i mora otići u toalet preko ograde do benzinske pumpe.

Petak

Nakon 2 i pol sata završavamo s graničnim prijelazom. Sa slovenske strane, samo nas pogleda na brzinu. Na hrvatskoj strani pita je li to tranzit i skenira samo moju putovnicu. BLizu granice je prva putarina, gdje je opet mala gužva, 7 kuna. U Zagrebu smo preko Ljubljanske, Zagrebačke i Slavonske avenije u Savici u 2 sata ujutro. Tamo pokupim još dva putnika. Prije nego što odem, pitam ih imaju li dokumente i naravno da je jednom istekla lična. I ovo je naravno osoba što nije kod kuće. Pa se vozimo do drugog kraja Zagreba po njenu putovnicu. Konačno smo spremni i krećemo van grada. Na autoputu smo prije 3 ujutro. Grupa od sedam ljudi sa papirima iz različitih zemalja, različitog statusa PCT -a, u dobi od 18 do 75 godina, svaki sa svojim zdravstvenim problemima.

Opet je na autoputu bez većih problema. Između jednom stajemo na benzinskoj pumpi ispred Slavonskog mosta kako bismo protegnuli noge, pojeli sendvič i natočili gorivo, 50 €. Putarina je oko 11 €. Prelazimo granični prijelaz kako bismo napustili Hrvatsku bez komplikacija jer je tranzit. Opet, skenira samo moj pasoš. Na bosanskoj strani, nakon kratkog čekanja, mi smo na redu. Pregleda dokumente, papire vezane za COVID. Naravno da imam putnika koji nije cijepljen i bez testa, ima dvojno državljanstvo, ali nema pasoš. Carinski službenik kaže da se vratimo u Hrvatsku za testiranje. Kažem da predloži neku drugu opciju. On odgovara da se parkiram sa strane i donesem prometnu dozvolu. Parkiram, uzimam papire, unutra je 20 €. Donosim mu dokumente, on mi vraća prometnu i možemo nastaviti.

Sada slijedi vožnja u jutarnjim satima do Zenice. Ovdje se vozite regionalnim putevima, kroz naselja i potrebno je stalno prilagođavati brzinu. Neki dijelovi puta su u lošem stanju. Stižemo na Jaliju u Zenici nešto prije 7:30. Susret u ovim okolnostima nikada nije lak. Tražim da me stave u sobu da se naspavam. Legnem i ispravim leđa, što je bilo nužno, ali ne zaspim. Razumljivo da je kuća puna, telefon stalno zvoni. Pokušavam nešto pomoći, između i nešto pojedem, krećem se između kuće i stana. Napolju je skoro 40 stepeni. Tuširam se, ali kad izađem iz kupaonice, već sam preznojen.

Dženaza je između 13 i 15 sati. Sunce nemilosrdno prži. Zatim odlazimo u vrt i sjedamo u sjenu grožđa. Polako se isključujem, ljudi se izmjenjuju za stolom. Sa ostalim se nađemo oko 22 sata i pravimo plan za sutra. 2 osobe ostaju, ostali se vraćamo. Na putu ćemo svratiti u Kotor Varoš. Još jednom se istuširam i legnem na krevet na razvlačenje koji mi nije bio dobar s leđima. Nakon kratkog razgovora sa cimerima, zaspim nakon 40 sati budnosti. Prilično je sparno, povremeno me zabole leđa. Vidim da ni drugi cimeri ne spavaju.

Subota

Alarm nas budi u 6 sati. Slijedi kupaonica, sređivanje, pakovanje. Popijemo još kave i pomaknemo se u stan. Tamo pojedemo doručak. Predlažu rutu pored Doboja, najdužu, ali je i cesta najbolja. Slijedi opraštanje i krećenemo oko 8 ujutro. U početku sve dobro izgleda. Ovim putem smo došli i sve je u redu do Žepča, gdje smo preusmjereni sa regionalnog puta na lokalni. Naravno da opet stojimo u gužvi, vozeći se kroz gradove. Ali nekako sam već prihvatio svoju sudbinu. Na kraju se vraćamo na regionalni put i skrećemo prema Tesliću. Ovdje pravimo kratku pauzu. Nadam se da me nije usput ulovio neki radar. Odatle, preko Borja, oko 12 sati stižemo u Kotor Varoš. Potrebno je odradit par stvari tamo. Naravno, i tu nije bez komplikacija. Uredimo 3 od 5 stvari. Sada imamo mogućnost odmora do večeri u kući koja je prošle godine bila prazna.

Odlučili smo posjetiti nekog drugog u Banja Luci i sačekati da vrućine posustane. Opet ne ide bez komplikacija. Banja Luka je puna automobila. Moramo stići do predgrađa Novoselija. Na putu nailazimo na zatvorenu cestu, tamo obnavljaju most. Potrebno je okrenuti i potražiti drugi most, a s druge strane Vrbasa voziti do sljedećeg otvorenog mosta. Već sam prilično nervozan ovdje. Oko 14 sati konačno uspijevamo doći do cilja. Zaista smo toplo primljeni. Tuširam se i odlazim malo u krevet, ali ne mogu zaspati.

U 19 sati ponovo smo krenuli. U gradu je već manje automobila. Uskoro stižemo na autoput prema granici, 3,5 KM. Svratimo u Bosansku Gradišku i kupimo voće i povrće. Stigli smo do granice i moramo opet čekati. Na bosanskoj strani bez komplikacija. Polako se krećemo preko mosta i divimo se Savi. Ispustio sam jednog motoristu ispred sebe i još dva odmah se uguraju. Ni Hrvati ne kompliciraju tranzit. Skeniraju jedan pasoš. Nakon 2 sata čekanja, vraćamo se na autoput. Na odmorištu Lipovljani punim gorivo i kupujem piće da utažimo žeđ, 62 €. Plaćam cestarinu od oko 7 €.

Nakon Zagreba problemi počinju ponovo. Na sljedećoj cestarini postoji velika gužva(7 HRK). Treba dosta vremena da se pređe ova prva prepreka. Iz 2 terake do 6 i nazad na 1 traku. Tu je trubljenje, galama, spominjanje članova porodice. Rekao bih prilično stresno, slično ko na azijskim cestama. Na hrvatskoj carini carinik sjedi u kući, puši i maše. Naravno, sada još ima prostora između carina, što opet traje. Jedan od putnika ima probavnih problema i nalazi rješenje u dixi WCu. Konačno smo na slovenačkoj strani. Vadimo različit set papira za pojedine putnike. Dvoje je stavljeno u karantenu, ali to smo znali unaprijed i ranije nismo mogli ništa poduzeti. Carinik se prema nama odnosi korektno.

Nakon 5 sati čekanja, konačno smo na otvorenom putu. Treba mi mali odmor i protezanje nogu. Zaustavimo se na jednoj od benzinskih pumpi. Na parkingu Rumunka povraća iz auta pored nas i odlazi. Ostaje samo posljednji dio puta. Negdje oko Grosuplja jako mi se spava i jedva mogu voziti posljednje kilometre. Parkiram se kod kuće u 5 ujutro. Brzo istovaramo auto, idem pod tuš i spavati. Budim se oko podneva kada mi kažu da smo upravo pobjedili Špance.

Sažetak

Kao što sam spomenuo na početku, cijelo putovanje je trajalo 55 sati. Od toga sam skoro pola vremena sjedio u autu. Pola toga je bilo čekanje. Sve zajedno za samo oko 1000 kilometara. To je definitivno bilo iscrpljujuće, ali ne žalim trud za ovakvu stvar. Ubuduće ću u sličnoj situaciji ići sam i kroz male granične prijelaze i provodit ću manje vremena čekajući. Izbjegavati ću takvu rutu preko ljeta, bez obzira na dan u sedmici, jer očito četvrtak i subota nisu ništa bolji od petka i nedjelje. Inače na putu je bilopuno lijepe prirode, rijeka (Sava, Bosna, Vrbas, Vrbanja, Usora, Krivaja, …). Otići ću ponovo vidjeti ta mjesta sporijim tempom.