Maroko – Mauretanija – Mali 2010
Odredište je bilo Senegal na pivo. Naravno da je u međuvremenu to propalo i došli smo do željenog piva u Maliju. Trebala su nam dobra dva tjedna za cijelo putovanje. Budžet je bio ograničen, a ukupni trošak na kraju je bio oko 750 eura (avion, prijevoz, hrana, spavanje, vize, …). Prešli smo 5.500 kilometara do Afrike i nazad. Vozili smo oko 8.000 kilometara preko Afrike. To je uključivalo stare Mercedesove taksije, vozove (vozili se i na vrhu vagona), autobuse (bez klime 36 sati), Toyota pokvarene kamione. Vjerovatno smo 50% vremena bili na nekom od prijevoznih sredstava. Spavali smo u jeftinom hostelu ili na prijevoznom sredstvu, a jednom čak i kod lokalca. Usput smo jeli, neke stvari sa roštilja, kebab, ribu, … Svugdje je bilo lijepo i drugačije. Najviše me iznenadila Mauritanija, o kojoj sam malo ranije znao. Ova zemlja, koja čini 90% pijeska, ima dvije velike zanimljivosti, najduži vlak na kojem se možeš voziti na vrhu i ribja tržnica u glavnom gradu. Putovanje je sigurno bilo više nego naporno, ali vrijedno zbog pustolovina i uspomena koje su ostale.
Dva dana prije putovanja bila je naporna rođendanska zabava na kojoj je bilo oko 60 ljudi. Uslijedio je dan kada je bilo potrebno pospremiti i odmoriti se prije puta.
Table of Contents
31.1.2010
Probudio sam se u 6 ujutro nakon 5 sati sna ne osjećajući se previše olimpijski. Alenka me iznevjerila pa sam uzeo taksi do željezničke stanice. Putem smo na tržnici Moste pokupili Boštjana aka Boba. Kupljena povratna karta za vlak iz Venecije (25 €). Na kiosku sam kupio cigarete i časopis 12 €. Pojeo sam Cheeseburger iz Mc Donaldsa po cijeni od 1 €. Slijedila je vožnja kombijem DRD za Treviso 27 €. Počeli smo s 15-minutnim kašnjenjem. Bili smo skučeni u svom sjedištu sa nedostatkom mjesta. Na aerodroma smo se odvezli drugim autobusom. Zračna luka bila je malo zbunjujuća, također se moglo reći koja je kapija bila za naše odredište. Konačno, let avionom AirArabia 87 € u 15:00. Jer nije bio pun avion, pomakeli smo se natrag i razvukli se preko više sjedala. Coca Cola je bila 2 €. Stigli smo u kišnu Kazablanku u 17:30 po lokalnom vremenu (GMT + 0). Vozom smo krenuli 75 MAD od aerodroma do Rabata, morali smo se jednom presjesti. Željeznička stanica bila je u obnovi. Na bankomatu sam uzeo 4000 MAD. Pješice smo se pomakli u hotel u Medini 60 MAD. Imali smo šarenu sobu, grupni toalet i nijedan tuš. Išli smo na kraću šetnju prije spavanja.
1.2.2010
Jutarnja rutina, ustajanje, pranje. Pojedem domaći sendvič oko 9 sati ujutro.
Čaj i kafa koštaju 16 MAD. Napravit ćemo slike za vizu 8x – 25 MAD i kopije pasoša 4x – 4 MAD. Taksijem do ambasade Mauritanije za 20 MAD. Kupujemo vizu za dvostruki ulazak, 510 MAD. U gužvi odgovaram na poziv s posla, razlog je bio monitor i gunđanje oko opreme? Taksijem do autobusne stanice 20 MAD, promjena novca opet 100 € – 1100 MAD. Autobusna karta za Dakhlu iznosi 570 MAD. Ovaj put još jedan taksi do hotela, gdje pospremamo, odjavljujemo se i ostavljamo prtljagu.
Nešto se pojede 51 MAD. Šetamo u dobrom vremenu. U šetnji vidimo groblje, obalu, tvrđavu, male plave ulice, vrtove, medinu.
Još jedna pauza uz čaj / kafu 15 MAD. Opet na taksiju natrag po vize 20 MAD. Nakon čekanja u gužvi, povratak u grad – taksi 15 MAD. Priuštimo si čaj i desert od 48 MAD.
Posljednje lutanje gradom, kupujemo banane na tržnici, mini pljeskavica 16 MAD. Vraćamo se u hotel po prtljagu. Koristimo javni tuš 9 MAD. Taksi nas vodi do stanice 25 MAD, moramo hodati do CMT autobusa, koji kasni. Čaj na mašini je 3 MAD, doplata za prtljagu je 3 MAD. Sam autobus je bio solidan, čak sam i malo zaspao tokom noći, legao sam preko više sjedala.
2.2.2010
U Agadir stižemo u 7:00, nakon čega slijedi šetnja gradom. Ovdje vidimo velike razlike. Prvo prolazimo pored baraka, pasa lutalica i mrtvih pilića.
Završavamo na plaži gdje su odmarališta lijepo uređena. Vani pada kiša i 20 je stepeni. Povlačimo se u bar na čaj i palačinke 12 MAD. Bilo je vrijeme za polazak, pa taksijem idemo do autobusa. Ponovo prtljag košta 3 MAD. Ovoga puta bili smo u autobusu 20 sati.
Na jednom od stajališta na putu pojeli smo pržene ribe i masline 35 MAD. Cigarete koštaju 32 MAD. U putu, gotovo cijeli dan, vrijeme je bilo vrlo promjenjivo. Doživjeli smo sve, od kiše, tuče, sunca, hladnoće, … U međuvremenu smo stalno stajali zbog raznih vojnih kontrola.
3.2.2010
Dakhla – šetnja, tražimo taksi, saznao da je potrebno cijepljenje protiv žute groznice za Mauritaniju i Senegal, panika (Bob je zaboravio spomenuti, već je bio cijepljen). Tražili smo klinku koja bi me mogala cijepiti. Boško je otišao u hotel i prvu bolnicu, dobio adresu za sljedeću, popio kafu i čaj, potražio sljedeću, djeca koja čekaju cijepivo, nije bilo ok, vratio se u prvu, pa u treću bolnicu, žele nam prodati cjepivo protiv malarije koje ne postoji.
Na kraju, bez vakcinacije, otišli potražiti taksi za put u Nouadhibou, Mauritanija. 450 MAD po osobi nakon cjenkanja, pošto smo zadnji v tom danu samo smo nas dvojica. Međugranični prostor je minirana pustinja par kilometara. Hostel plaćamo 6000 MRO (2x), zamijenjeno za 350 MRO x 20 eur.
Pojedemo za 820 MRO – 2,5 €, Omar nas je odveo. Kupimo banane i odemo u hostel – zamijenimo 50 €. Na sporom internetu i neobičnoj tastaturi (200 MRO sat).
Coca cola, cigarete American Legend 120 MRO x2 kupljene od uličnih prodavaoca. Nigdje nema piva za kupiti. Vraćamo se u hostel, nakon čega slijedi tuširanje i spavanje.
4.2.2010
Buđenje u 6 ujutro, spremanje, kupatilo, polazak do autobusa. Ponovo pregovori i dobija se cijena od 4500 MRO sa prtljagom, 6 putnika u starom Mercedesu. Boško i ja sjedimo na jednom sjedištu sprijeda, s lijeve strane ne osjećam zadnjicu.
Između na putu vojne kontrole, rošada među putnicima, jednom udobno sjedim, vraćamo se na prednje sjedalo, ovoga puta lakše preživljavanje. Po dolasku u Nouakchott, taksijem prvo do ambasade Senegala. Čekali bih vizu do ponedjeljka, vračamo se razočarani. Kupimo piće. Budući da je prodavač pogriješio, dolazi za nama i vraća nam razliku. Uzimamo OK hostel, tamo smo dobili informacije, ostali gosti su imali loše iskustvo na putu, ž. Izlazimo opet. Ovaj put na ribarnicu. Imamo problem s taksijem – odvezli smo se na veliko tržište za 500 MRO.
Još jedan taksi bio je potreban da bi se stiglo do prave ribarnice. Dok da sam slikao, mještani su me napali i stao sam. Inače, ovo tržnica je zaista lijepa za vidjeti. Zalaskom sunca, ribari izvlače šarene čamce na obalu i pjevaju.
Mali beskućnici pokupe pale ribe i već ih prodaju. Polako natrag u hostel. U putu, pokušajmo promijeniti novac. Mali prevaranti pokušavaju nas prevariti 3x i odustanemo. Hostel je na kraju zamijenio 355 MRO za €. Poravnamo račun u hostelu i idemo do stanice SONEF, taksijem 400 MRO u jednom smjeru. Karte za Bamako koštaju 15.000 MRO.
Vraćamo se, nešto drugo se pojavi na putu. Kad se vratimo u hostel, u našoj sobi je miš. Slijedi tuširanje i spavanje.
5.-6.2.2010
Ustajanje rano u 5 ujutro. Na stanici smo u 6 sati. Svađamo se s taksistom, 1300 MRO, polazak u 7h, autobus vožnja skoro 36h. Nakon 4 sata mijenjamo probušenu gumu, što traje 1 sat. Sa sobom gotovo da nemamo hrane. Imamo kekse, Coca Colu i vodu. U međuvremenu je na putu puno kontrola. Posljednji dio granice je užasan put. S taksijem prelaz na granici. Kratkoročnu vizu kupili smo po lošem kursu od carinika koji je imao džepove pune gotovine u raznim valutama. Odbija jednog mališana na granici, jer nema dovoljno da plati. U međuvremenu smo već dugo čekali na granici. U ovoj dugoj vožnji upoznali smo Ciseeja, koji je bio nogometaš Mauritanije.
Budući da nije dobio plaću, odlučio se vratiti kući. U Bamaku smo odsjeli kod njega ili kod njegove sestre. Kuća je bila u predgrađu, puna djece i nedovršena. Nakon pranja odlazimo u šetnju gradom. Napokon stižemo do piva. Naručimo kebab za večeru. On odnosi svoj dio kući i kasnije ga vidimo kako ga dijeli s porodicom. Malo se izgubimo u gradu i kupimo cigarete, grad niko ne poznaje, vidimo nekoliko bijelaca.
Vratimo se lokalcu na spavanje, on nam daje svoj ‘krevet’ ili dušek od 2 cm na podu, a on zaspi na podu pored njega. Noću me probudi miš koji skače okolo.
7.-8.2.2010
Ponovno ustajanje u 5 ujutro. Spakujemo se i stižemo na stanicu u 6 ujutro, zeznuvši me malo. Polazak sa stanice u 7 sati. Ovaj put smo u autobusu ‘samo’ 33 sata. Na povratku ima više kontrola, imamo krače zaustavljanja za vrijeme molitve.
U međuvremenu smo ostali bez vode i popili smo njihovu. Iz žute kante iz jedine kutljače gdje su stvari plutale unutra. Srećom, bez posljedica. Inače je bilo na putu sličnom suprotnom smjeru, možda čak i toplije.
Odmah po dolasku u Nouakchott kupujemo vodu i trčimo do stanice za Atar. Start je bio u 17 sati, ovaj put vožnja je trajala nešto manje od 6 sati.
Između stanka za ručak, sendviči i peciva te voda 2100 MRO. Po dolasku tražimo u mraku hostel Bab Sahara, napokon pronađemo, vode ga stari hipiji, popili smo konjak, tuširali se i otišli na spavanje.
9.2.2010
Ustao sam oko 8:30, prvo malo duže spavanje, uređivanje, pranje, odmor, mijenjam pare 360 MRO x 80 €.
Šetnja gradom, kupovina na tržnici, ručak (pirinač sa povrćem, riba, voda, kokakola).
Neka čudna igra navečer, čak i jednu pobjedim, ali je ne kupim i uvrijeđeni su.
10.2.2010
S Toyotinim džipom krećemo prema željezničkoj stanici u pustinji, Choum. Opremaju nas turbanima. Nakon otprilike trećine puta, automobil se zaustavlja. Otvaraju haubu i nešto zašarafe. Uskoro ćemo se voziti dalje. Nakon druge trećine puta, automobil se ponovo zaustavlja. Ovaj put automobil više ne pali.
Vozač odlazi u sjenu krošnje jedinog drveta i kuha nam čaj dok čekamo sljedeće vozilo. S drugim vozilom dolazimo do cilja, sav prašnjav i zgužvan od sjedenja u otvorenom gepeku. Uvučemo se u sjenu i čekamo. Navečer se nebo puni zvijezdama jer nema svjetlosnog zagađenja
11.2. 2020
Noću voz stiže i ljudi odasvud trče prema vagonima. S Boškom odabiremo jednog u sredini i penjemo se na njega. Vagon je pun pijeska željezne rude. Spremimo svoje stvari u bivak koju smo ponijeli sa sobom. Razlog je taj što neprestano puše (prljavi), a ohladi se noću (temperatura). Ukopamo se još malo i zaspimo nakon nekog vremena. Probudimo se pri izlasku sunca, zaista lijep pogled.
Nakon nekoliko sati voz se ponovo zaustavio. Kad krenu silazit putnici s drugih vagona niz ljestve, počinjemo se brinuti. Lokomotiva se odvojila. U panici pospremamo i trčimo do sljedeće kompozicije. Penjemo se na jedan od vagona gdje su več ostali se popeli. Nalazimo oko 20 ljudi, ima i pilića.
Sljedeći put kad se zaustavimo smo u Nouadibuu. Nalazimo smještaj za spavanje.
12.2. 2020
Sljedećeg jutra krenuli smo iz Nouadibua u Maroko. Ponovo je granični prelaz zanimljiv. Stižemo u Agadir / Dakhla uveče?
13.2. 2002
Zadnji avtobu, od Kazablance. Naveče šetamo gradom, pored džamije.
14.2. 2020
Ustajemo ujutro i krećemo prema aerodromu. Zrakoplovom AirArabia letimo iz Maroka za Treviso.
Od aerodroma vozom odlazimo u Veneciju gdje imamo 6 sati čekanja do vlak za Ljubljanu. Naravno, stigli smo taman na vrijeme karnevala. Svjedoci smo nepreglednog kontrasta između pustinje u Africi i zaigrane Venecije u roku od nekoliko sati.
Napravimo krug oko osnovnih znamenitosti, trga, mosta, … Između na nas maskirani turisti bacaju konfete. Pronašli smo jeftinu pizzeriju. Prije nego što voz stigne, vratimo se na željezničku stanicu i sjedimo tamo dok ne dođe vrijeme za naš voz.
15.02.2020
15.2.
U ranim jutarnjim satima stiže u Ljubljanu na željezničku stanicu. I ovo je kraj teškog, ali zanimljivog putovanja.
