Nakon dugo vremena sam sreo Danijelu i Ninu u Pizzeriji Parma. Ovo mjesto je institucija, a ne samo još jedna picerija. Ovo je najstarija još otvorena picerija u Ljubljani, Sloveniji, bivšoj Jugoslaviji te čak Jugoistočnoj Evropi (Kora bar 1973, Pod Lipom 1973, Konditor 1976 su od davno zatvoren, Museum u Izoli 1971 i Napa u Izoli 1972). Svoja vrata otvorili su davnog 18. aprila 1974. godine na južnom kraju Maxi pasaža u vlasništvu hotela Ilirija. U skoro pola vjeka promjenilo se mnogo vlasnika (Parma bila zatvorenea godinu i po na početku stolječa). Vlasnik Jure Kadunc ovdje je posljednje dvije decenije. Možete sjesti na barske stolice ili za nekoliko stolova unutra. S druge strane stepenica je naknadno dograđen vrt (djelomično zatvoren). U početku su bili popularan kao novitet u gradu, kasnije je tu bio prostor za studente, a danas je mjesto nostalgije.
Pica je old school, mala – 22 cm u prečniku, sa deblim tesjtom i puno preljeva. Daleko od onoga što bismo danas smatrali dobrom pizzom. Tamo još uvijek koriste staru električnu pećnicu Akrilux Cerovac Koper i pizza je unutra 4,5 minuta. Ako pogledate meni, tu su imena sa konotacijama poput Tito, Tomos 4, tj. cankar, stm, rc elan, veliki oder, Edward, ios, f. prešeren, g. verdi. Tipična nraućba bi bila Ilirija sa (sir, šunka, pečurke sa jajetom). Obavezno piće je sok od borovnice iz automata, zaista sladak.
Da se vratimo na našu posljednju posjetu. Naručio sam Meksiko 68/86, nazvan po Olimpijskim igrama i Svjetskom kupu u ovoj zemlji (mocarela, ćureća šunka, svježa paprika, kukuruz, nacho sir, feferoni) a cure su se prepustile Iosu (mocarela, sušeni paradajz, bocconi mocarela, genovese pesto, djevičansko maslinovo ulje, pinjoli) – moja je bio prepečena, a pinjola je bilo u izobilju kod njih. Iako mala, bilo je dovoljno da se najedemo, sa ukusom uspomena. Račun za sve je bio 30€.
