Kasno u petak navečer, moj rođak dolazi u posjetu i kaže da će sljedećeg dana u dolinu Soče, koja ga fascinira. Odlučujem da mu se pridružim. Sljedećeg jutra, nakon doručka, polako smo krenuli. Odmah zaglavljujemo u saobraćaju na obilaznici, optimistično pokušavamo starim putem, ali je isti i ponovo se spajamo na Brezovici.
Trebaju nam dva sata da stignemo do Nove Gorice. Tamo pravimo kratku pauzu na evropskom placu, a istovremeno smo u Sloveniji i Italiji.
U Solkanu idemo kod Žogice na piće i vidimo most s najvećim kamenim lukom na svijetu (85m, 1906.). Odatle pratimo Soču prema njenom izvoru.
Kanal ob Soči je sljedeća stanica, parking nalazimo pored plaže, odatle imamo lijep pogled na most.
Brza šetnja pored crkve Uznesenja Marijinog i Neptunove fontane.
Most na Soči je opet namijenjen šetnji od besplatnog parkinga (1 sat) kroz grad do mosta gdje su njemački turisti skakali u vodu i do plaže uz jezero.
Tolminska klisura znači malo više hodanja. Parking košta 6 eura za nešto više od sat vremena, a ulaznica je 10 eura po osobi. Ovdje se prvo spuštate do vode i hodate kroz dolinu. Nakon povratka, ugledate viseći most i vrijeme je da se popnete uz stepenice, gdje vidite medvjeđu glavu i skakače. Penjete se još više do Danteove pećine, koja je zatvorena, nepotreban put uzbrdo po vrućini. Staza sada vodi nazad preko Đavoljeg mosta prema početnoj tački.
U blizini Kobarida idemo do vodopada Kozjak. Parking je 2€, a ulaznica 5€ po osobi. Nakon šetnje uglavnom po hladu, stižemo do vodopada, koji je opet prepun ljudi. Vodopad skriven u pećini ostavlja dobar utisak. U blizini se nalazi i besplatan parking, a ako stignete prije 8 sati ujutro, nema nikoga da naplati ulaz.
Sada skrećemo s puta izvan doline Soče i krećemo prema Logu pod Mangartom. Tamo vidimo groblje bosanskih vojnika iz Prvog svjetskog rata i ulaz u Štoln, rudnički tunel dug 5 km, a vodopad u pozadini nema protoka. Kupujem ovčiji sir, 18 eura.
Na ruti se nalazi i tvrđava Bovška Kluža, koja je bila od strateškog značaja od rimskog doba do Prvog svjetskog rata.
Nazad u dolini, sa parkinga pored puta, vidimo vodopad Boka (106m), najvodeniji vodopad u Sloveniji (ne ljeti)
Usput se nalaze i Velike klisure rijeke Soče. Prolazimo pored izvora rijeke Soče jer je rođak već bio tamo.
Sada je na redu Vršič sa svojim serpentinama. Zaustavljamo se na vidikovcu Šupca, gdje je nekada stajala žičara.
Sljedeća stanica je na vrhu prevoja Vršič, na 1611 metara nadmorske visine, gdje trebamo savladati 25 serpentina uzbrdo i isto toliko nizbrdo.
I pauza za piće kod Erjavčeve kolibe (2x Cedevita 5€ sa napojnicom).
U sumrak na putu prema dolje, još uvijek ima vremena za kratko zaustavljanje kod Ruske kapele.
Cijeli dan nismo jeli ništa konkretno i u Kranjskoj Gori svraćamo u Bedanca, jedini s otvorenom kuhinjom za napuljsku pizzu prije nego što krenemo prema Ljubljani (2x pizza, 2x cedevita, 37€ s napojnicom). Gladni nakon dugog dana, brzo smo pojeli pizzu, koja mi nije bila baš napuljska, ali osoblje je bilo ljubazno. Zaista ispunjen dan iza nas znači da smo iscrpljeni i jedva čekamo da se vratimo u krevet.