Stigao sam u Daku u 4:30 jeftinim autobusom, bez spavanja. Sada sam se Uberom (380 taka) prebacio do željezničke stanice na aerodromu. Na stanici bezdomci, tuča, red je bio pun. Moram čekati do šest sati za moj šalter, kada se otvori, karte za Sreemangal su bile rasprodate. Sada sam imao mogućnost da pronađem autobus po različitim stanicama, ako ih ima, krenuo bih najranije u 11 sati ujutro, sa putovanjem od 5 sati ne bih imao dovoljno vremena da vidim sve što sam planirao. Druga opcija je bio Uber za 50€ u jednom smjeru, ali povratak bi opet bio upitan.
Dakle, odabrao sam treću opciju, da ostanem u Dhaki. Nisam mogao ići u hotel jer je prijava u podne. Malo sam guglao i odlučio započeti svoje istraživanje s tvrđavom Lalbagh jer se predlaže posjeta ujutro. Uzeo sam još jedan Uber (450 taka) i tamo sam saznao da samo ponedjeljkom ne otvaraju do 14 sati. Prošetao sam do Ružičaste palače, ne otvara se do 10:30 ujutro. Malo sam razgovarao sa stražarom i dao mu cigaretu. Sjeo sam u restoran i naručio vodu i kolu (60 taka), još uvijek imam više od dva sata do otvaranja. Prošetao sam do rijeke i gledao ljude kako prelaze rijeku Buriganga u malim čamcima.
Odatle sam se preselio u park, gužva, ljudi su šetali i igrali fudbal. Našao sam mjesto na klupi da se malo istegnem. Bilo je vrijeme da se vratim u ružičastu palaču muzeja Ahsan Manzil, ulaz 500 metara, izvana impozantna s lijepim vrtom, unutra prostorija opremljena, neki portreti, nije u baš najboljem stanju. U blizini je armenska crkva, na vratima je mjesto gdje se prijavite. Unutra mi je čuvar otvorio crkvu, a vani je bila i argentinska zastava.
Sljedeća je bila džamija Tara Masjid, čuvar mi je otvorio vrtna vrata. Ušao sam unutra, objasnio nešto o historiji, dao mi poklon za majku, upoznao 5 ljudi, zanimljivo razgovarao, donirao 1000 taka. S jednim od njih, Hirboyem, krenuo sam dalje, tražio čajdžinicu, zatvorena. Kupio mi je koka-kolu, 50 taka. Imao je neke obaveze, dogovorili smo se da se nađemo kasnije. Šetao sam još malo, umorio se i ogladneo. Pojeo sam piletinu s rižom, umakom i salatom, popio vodu i 2 koka-kole, 350 taka.
Na univerzitetu sam trebao sresti Hirboya, nisam mogao ući, nije se javljao, vani sam dijelio cigarete. Na kraju sam odlučio sam otići do tvrđave. Još jedna rikša, 100 taka. Karta je bila 500 taka. Neke zanimljive zgrade, lijep vrt. Hirboy je nazvao da se nađemo poslije, ali sam tog dana pješačio 15 km, trebao sam se tuširati i spavati, pa sam otkazao sastanak s njim.
Plan je bio da uzmem još jedan Uber do hotela. Svi bi otkazali i ja bih krenuo do rijeke i dalje do mosta, ali saobraćaj se povećavao. Jedan vozač koji se javio se udaljavao. Momak pored mene je vidio moj očaj i pomogao mi, pozvao vozača koji je obećao da će me pokupiti. Nakon pola sata još uvijek nije bio tamo. Nakon sat vremena odlučili smo se prebaciti do njega rikšom. Ovaj momak, Pavel, mi je mnogo pomogao, platio mi je vodu, rikšu i sve organizovao. Imao sam samo cigarete da mu dam.
Putovanje od 21 km do hotela trajalo je više od sat vremena (750 taka). Posljednji kilometar je cesta zatvorena, vozač nije htio ići obilazno za isti novac, pa sam morao pješačiti. Stigao sam u hotel oko 20:00. Nisu pronašli moju rezervaciju!? Morao sam ponovo platiti 2000 taka, iako sam već platio 6 dolara. Šta sam očekivao, bila je to prevara (lažnoi Agoda račun). Konačno u sobi, tuš u kupatilu gdje sam glavom dodiriva strop, nije bilo čisto, krevet je bio sa drvenom daskom i tankim dušekom. Ali su mi odštampali papire za vizu za Butan jer sam ih zaboravio kod kuće.

